Inzenjeri skolovani na ETF u Beogradu Cetvrtak, 1. jun 2000. Dnevnik odlazaka Posveceno: Suzani, Srkiju, Jeci, Tanji, jednoj baki, Banetu, Urosu, Natasi, Zokiju, Sanji, Ivani, Isi, Adrijani, Milosu, Goci, Mikiju, Jasni, Darku, Biljki, Mirku, Raletu... Prva je otisla Suzana, '88. ili '89. godine, vise se tacno ne secam. Suzana je bila moja prva velika ljubav, otac joj je bio pilot iz Osijeka, majka Beogradjanka. Jednostavno, jedne veceri, rekla je: "Selimo se u Australiju". Bio sam zapanjen i zbunjen, posebno sto je njena porodica jako lepo zivela u Beogradu. Tad sam prvi put saznao da je ona iz mesovitog braka i uopste poceo da spoznajem i nacionalna porekla mojih prijatelja, sto mi ranije nije padalo napamet. "Ma ne ne, nemamo nikakvih problema, jednostavno neprijatno se osecamo, ovo nam se nimalo ne dopada". Milosevicev populizam je tada bio na vrhuncu, a nacionalna histerija je pocela da uzima svoje prve zrtve. Moji roditelji su takodje bili zapanjeni "Pa zasto idu? Ma Milosevic je samo jedan bezopasni iskompleksirani populista, no i kao takav pravo je osvezenje posle raznih Stambolica i komunistickih apartcika"... Zatim je otisao Srdjan, dobio je stipendiju od nemacke akademije i otisao "da okusa srecu na kratko", naravno nikad se vise nije vratio, sad zivi u Singapuru i radi za jednu multinacionalnu korporaciju. Sledeca je Jelena, ona je otisla 1990. u lepo doba Ante Markovica, svi smo bili zgranuti, no otac joj je dobio posao pri MMF i cela porodica se preselila za Washington. Jelena je bila u nasoj ski ekipi i to smo svi tesko podneli. Nije se vratila ni ona, zivi u Portlandu, Oregon, preziva se Leitner i ima dvoje dece i sigurno cita ovo pismo (volim te Jeco!). Sledeca nas je napustila Tanja. Tanja je bila unuka ruskih emigranata koji su iz Petrovgrada dosli 1921. u Beograd. Kako je stanovala u samom centru grada u ulici Djure Jaksica, njen stan nam je uvek bio utociste na demonstracijama, kad nas je ganjala milicija ili kad smo bezali od suzavaca. Tog 9. marta 1991. takodje smo zavrsili kod Tanjuske, ona je bila kuci, citala je nesto, njena baka je sedela za klavirom i plakala. Bili smo potreseni zatecenom slikom, a baka je uznemireno promrmljala: "Deco ja ne mogu vise ovo podneti, rat, revoluciji, rat, revoluciji, rat, pa vidite vi ove tenkove, ovo nije dobro, nije... Umorna sam deco, umorna od svega...". Kako su Tanjini roditelji ugledni profesori i posto su brzo shvatili opasnost od razvoja situacije, relativno lako su nasli posao na jednom ameriekom univerzitetu, odveli Tanjusku, mladjeg brata i baku. Sve sam ih video, cak i nijihovog dobermana koga su posle silnih peripetija ipak uspeli da povedu sa sobom, u New Yorku 1997. godine. Zivi su i zdravi i sto je najvaznije srecni. A i baka vise ne place... Bane je otisao 1991. godine, toga se secam jako dobro, u maju je bio mobilisan, a kad je izasao iz vojske, pocetkom juna iste godine, na jednoj zurci uz "How soon is now" od The Smiths-a rekao je samo: "Idem". Tad sam se smejao, no kad sam ga nazvao za neki dan njegova mama mi je rekla: "Pa Bane je u Londonu". Baneta vise nikada nisam ni video, nije dolazio u Beograd, ja nisam isao od tada u London. Ponekad, ali retko, razmenimo po koji mail za Novu godinu ili rodjendan. No najbolnije sam podneo odlazak mog najboljeg druga Urosa, koji je otisao za Kanadu 1993. godine, dobio je papire i nakon pijane veceri rekao mi "Budi veceras na Slaviji u 20 sati". Secam se neke polukise, magle, sve je bilo jezivo mucno. Bilo je to doba inflacije, rata u Bosni, bombardovanja Sarajeva. Urosev tata je ranije umro, ziveo je sam sa mamom, koja je stajala pored autobusa ispunjenog mladim ljudima i plakala. Plakala je kao dete dok se Uros gubio u zamagljenim staklima autobusa. U meni mucnina, kroz glavu mi prolaze svi zajednieki trenuci: Vogel, Kopaonik, Jahorina, London, Amsterdam, Koreula, Dubrovnik, zurke po Beogradu, nase prve vespe, Cvetica, Aansa, nasa tadasnja 8. gimnazija, prve devojke, Dadov, Akademija, KST... Koncert Elektricnog orgazma u zimu 1982. godine... Cinilo mi se da je sve nestajalo u zamaglenom Urosevom autobusu. No iza Urosevog, ugledao sam jos jedan autobus, pa jos jedan, pa jos jedan... I tako je beskonacni niz autobusa na kojima je pisalo Beograd - aerodrom Budimpesta napustilo nas grad. Natasa i Zoran su otisli isto u Kanadu, godinu dana nakon Urosa, a ponelo ih je Urosevo pozitivno iskustvo. Bio je to decembar 1994. godine, obnovljeni su letovi iz Beograda, tako da su mogli direktno (ili preko nekog evropskog grada) ne seaam se vise tacno, da napuste ovu "stimulativnu svakodnevnicu". Na rastanak sa njima sam imbecilno zakasnio, stigao sam u aerodromsku zgradu nakon njihovog ulaska u bescarinsku zonu i zatekao ostatak nasih prijatelja i roditelje prilepljene uz staklo... Jedva sam uspeo da im preko carinika dostavim CD Ekatarine i Selenicevo Ubistvo. Ostavili smo roditelje da nemi od bola gledaju njihov ulazak u avion, smestanje prtljaga, zagrevanje aviona, a Natasina sestra mi je kasnije ispricala da su dugo gledali u nebo i da nisu otisli sa aerodroma dok i poslednji trag aviona koji je odveo njihovu decu nije nestao na horizontu... Do kuce sam vozio 140 na sat, platio kaznu za prekoracenu brzinu, retusirao imena i telefone mojih prijatelja iz imenika kojih vise ovde za mene nema i plakao, plakao dugo... Posle me je uhvatio bes, zeleo sam da pokazem svima, i opoziciji i poziciji, i mojim roditeljima i Milosevicu i njegovoj porodici taj prokleti aerodrom i polusvesne roditelje mojih prijatelja i da ih upitam: "Je l' to cena vase sulude i samoubilacke politike?" Zatim je otisla Sanja, moja prijateljica iz obdanista, zajedno smo pevali i u horu, njena prica je jedna od srecnijih. Na letovanju u Grckoj upoznala je i zaljubila se u Patricka iz Pariza, ostatak price vec naslucujete. Ivana je dobila posao preko interneta i to u Hong Kongu, nije joj smetalo ni Kinesko preuzimanje bivse kolonije, kaze da se nista nije ni promenilo. Isidor je otisao u Holandiju, dugo je to vrebao, njegov otac je Albanac, i ako u nasem drustvu nikad nismo pravili sak ni aluzije na nacionalno poreklo, zbog svog prezimena cesto je zapadao u razne neprijatne situacije i to mu se smucilo. Adrijana i Milos su otisli nakon setnji 1996-97. godine za Kanadu, izgubili su svaku nadu da ae se nesto promeniti, a svoju sudbinu i sudbinu svog jos nerodjenog deteta nisu zeleli da stavljaju u ruke Milosevicu, hiru njegove vlasti-zeljne-zene i neodgovornoj sujetnoj opoziciji. Sada zive u Vancouveru, Andrej ima skoro 3 godine i nemaju nikakvu nostalgiju (bar tako kazu) prema ovome ovde. Onda je otisla Goca, i to u New Jersey, posle jednog nagradjenog rada, dobila je stipendiju za poslediplomske studije i trenutno je na doktoratu. Moj drug Miki sa veslanja, je otisao preko Sorosa u Prag i sad radi za jednu americku kompaniju u Ceskoj. Jasna i Darko su imali "srecu". Dobili su green card na lutriji i otisli za Ameriku. Zbog svoje struke od svih mojih prijatelja najlosije su se snasli, rade u nekoj tekstilnoj fabrici, vrlo su depresivni, imaju ceste i jake napade nostalgije, pakuju svake veceri kofere za povratak kuci, a onda ujutru jednostavno sednu u kola i odu u svoju fabriku, druze se uglavnom sa Portorikancima i ostalim marginalizovanim grupama i razvijaju cudnu teoriju kako su Portorikanci u sustini vrlo slicni Srbima. Biljana i Mirko su otisli dva dana pred bombardovanje na Novi Zeland, dobili su ranije papire, ali su se vrlo dugo dvoumili, ovde su imali dobre poslove i relativno pristojno ziveli, te Novi Zeland im je izgledao kao kraj sveta, no Holbrukov odlazak praznik saka iz Belog dvora marta 1999. godine, im je ubrzao proces razmisljanja. Rastko je otisao nakon bombardovanja u Svajcarsku, kao programer relativno lako je nasao posao, otisao je sa jednomeseenom bebom i zenom, sa nadom da ce mu ugovor biti produzen. To je moja bolna lista koja, nazalost, nije konacna jer jos par mojih preostalih prijatelja "kopa nogama i rukama" da ode iz ove nadrealne zemlje. Ja se takodje dvoumim, ponekad i kajem sto i ranije nisam ucinio i sto nisam imao hrabrosti za takav korak, mada je mozda i veca hrabrost ostati ovde i pokusati promeniti nesto. Promeniti nesto i pokusati vratiti te ljude, mada mislim da se vecina njih nikad nece ni vratiti u Beograd. Na njihova mesta su dosli neki drugi ljudi ali to nisu moji prijatelji. I dok "bezopasni iskompleksirani populista" uzima svoj danak u mojim prijateljima, u meni pocinje da se radja novi strah koji me nezaustavljivo obuzima sve intezivnije: Strah od samoce.